Ukrasni pustinjaci: bizaran statusni simbol britanskih bogataša iz 18. vijeka

U vrtovima britanskih bogataša u 18. vijeku mogao se pronaći neobičan statusni simbol - živi vrtni pustinjak. Muškarci su dobijali smještaj i hranu da bi živjeli u kolibi ili vještačkoj pećini, puštali kosu i bradu i pred posjetiocima ostavljali utisak mudraca koji se odrekao civilizacije.

Fenomen takozvanih ukrasnih pustinjaka dostigao je vrhunac između 1727. i 1830. godine, piše Smithsonian Magazine. U to vrijeme strogo uređene vrtove sa pravilnim živicama počeli su zamjenjivati pejzaži koji su trebalo da izgledaju divlje i tajanstveno, pa su aristokrate gradile pećine, vještačke planine, ruševine i pustinjačke nastambe. Živi stanovnik takve kolibe trebalo je da cijelom prizoru da dodatnu vjerodostojnost.

Jedan od najpoznatijih primjera povezan je sa britanskim političarem i aristokratom Čarlsom Hamiltonom, koji je za svoje imanje Painshill tražio muškarca spremnog da sedam godina provede u samoći. Pustinjak nije smio da napušta imanje niti da razgovara sa slugama koji su mu donosili hranu, morao je da nosi grubu odjeću od kozje dlake, hoda bez cipela i pusti kosu, bradu i nokte. Ako bi izdržao svih sedam godina, dobio bi između 500 i 700 tadašnjih funti, što bi danas vrijedilo više desetina hiljada evra.

Posao je navodno dobio muškarac prezimena Remington, ali nije dugo izdržao - nakon samo tri sedmice pronađen je u obližnjoj gostionici i ostao je bez obećane nagrade. Sličan oglas objavio je i bogati Džozef Poklington, koji je za svoje imanje tražio muškarca spremnog da sedam godina živi bez pranja, šišanja i rezanja noktiju, dok je drugi poslodavac nudio novac čovjeku koji bi šest mjeseci godišnje provodio bradat i prljav u vještačkoj pećini.

Gosti bi tokom šetnje imanjem dolazili da posmatraju pustinjaka kao dio vrtnog prizora, koji je trebalo da predstavlja mudrost, skromnost i povratak jednostavnom životu. Za vlasnika imanja živi pustinjak bio je dokaz bogatstva i ekscentričnosti, nešto čime je mogao da zadivi posjetioce.

Uprkos neobičnim oglasima, istoričari napominju da je stvarnih vrtnih pustinjaka vjerovatno bilo malo. Većina pustinjačkih koliba ostajala je prazna, a vlasnici bi u njih postavljali knjige, naočare i pješčane satove kako bi izgledalo da je tajanstveni stanovnik upravo izašao, dok su na pojedinim imanjima korišćene čak lutke i pokretne figure. Na imanju Hawkstone posjetioce je primao stari pustinjak poznat kao otac Francis, a kada nije mogao da bude prisutan, mijenjala ga je lutka odjevena poput druida.

Da su takve građevine zaista bile popularan dio vrtne arhitekture potvrđuje i britanski National Trust, koji navodi postojanje pustinjačke nastambe u poznatom vrtu Stourhead. Vremenom su se promijenili ukusi, a sve glasnije se postavljalo i pitanje iskorišćavanja ljudi koji su za zabavu bogatih živjeli u izolaciji.